Novo glumačko čitanje kanonskog komediografa

Prva ovogodišnja dramska premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama, Držićev Skup u režiji Paola Magellija, dobitnika Grand Prixa Orlando za osobit doprinos ostvarenju cjelokupnog programa DLJI, svakako je pobudila velik interes i oprezna očekivanja, s obzirom da se radi o postavljanju naslova koji je formativan i stožeran za repertoar dramskog programa Igara.

Frano Mašković je za ulogu Skupa nagrađen Orlandom / Snimio Marko Ercegović

Ambijentiran na Boškovićevu poljanu ispred jezuitske crkve, koja „igra“ u predstavi, kao i obližnji prostor isusovačkog Collegiuma Ragusinuma (scenograf je Miljenko Sekulić), Magellijev Skup ne donosi radikalnije redateljske zahvate, u smislu dekonstrukcije ili naglašavanja neke pojedine teme kojom se bavi. Predstavom ne dominira ni naslovno lice Skupa, niti njegova škrtost i opsjednutost tezorom. Sva su lica smještena u prostore neoegzistencijalističkoga gubljenja fokusa, što donekle korespondira s današnjicom. Vremenski i stilski aludira se na pedesete godine dvadesetog stoljeća, talijanski filmski neorealizam, ali ponajviše na autorsku i modernističku fazu Federica Fellinija. Kostimi Lea Kulaša u nekim su segmentima nekoherentni što se stilskog razdoblja tiče, no moguće je da je ta disperziranost na tragu redateljeve ideje.

Dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština neprimjetno je nekim licima dodala replike i stihove koji nisu iz teksta komedije Skup te prilagodila tekst ovakvoj scenskoj interpretaciji. Kao i uvijek kada je o dubrovačkim tekstovima riječ, jezični savjetnik Maro Martinović odradio je odličan posao jer je većina ansambla zaista dobro savladala Držićev dubrovački govor.

Osnovna je mana predstave nedovoljno jasna redateljska ideja. Spomenute fellinijevske aluzije također su u tragovima, nisu posve jasne kao što je to bio slučaj u prethodnoj Magellijevoj režiji Držića na Igrama – Grižuli iz 2003. godine u parku Gradac. Također, mizanscena nije do kraja izrežirana te se nadomješta čestim ulascima i izlascima vespe i videoprojekcijama na fasadi jezuitske crkve, s portretima lica iz predstave, posve nepotrebnima.

Vidljivo je to donekle i u glumačkim kreacijama. Doima se kao da su nastajale autonomno, jer se radi o odličnim glumcima, koji su samo uz najosnovniju redateljsku impostaciju i smještanje u prostor neoegzistencijalističke izgubljenosti samostalno gradili ova nova Držićeva lica, što im je omogućilo i veliku dozu glumačkog autorstva, a publici dalo novo čitanje našeg kanonskog komediografa.

Frano Mašković kao Skup bio je nadasve uspješan i stoga nagrađen nagradom Orlando za najuspješnije dramsko ostvarenje. Njegova je interpretacija sasvim nova i posve drugačija od do sada viđenih na Igrama. On nije opsjednut samo zlatom, rastrzan je između različitih briga i u tome suvremen, što nam prikazuje kroz vidljive slojeve svoga sada već prepoznatljivoga glumačkog rukopisa. Njegov Skup ima i dozu karakternog mraka, neublaženu komikom, pa sve to njegovu ulogu čini vrlo sadržajnom i zahtjevnom za izvedbu. Njegov Skup nije samo komičko lice, mnogo je više od toga. Varivu vrlo autoreferencijalno gradi Nives Ivanković, na tragu svojih dosadašnjih prepoznatljivih uloga. Njezina je Variva puna grubosti, lascivnosti, čak i vulgarnosti, te mržnje i prezira, ali i privlačnosti prema Skupu. Komičku je kreaciju pak odlično iznio Marin Nejašmić Banić kao Munuo, pobravši simpatije publike. Također na tragu svojih dosadašnjih dubrovačkih uloga vrlo spretno i glumački živo donosi ulogu užurbanog sluge namuranog gospodara, obilato koristeći figure scenskog pokreta podcrtane autorskom glazbom Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle.

Gruba Anđele Ramljak spaja pragmatičnost i prpošnost renesansnih sluškinja s dozom melankoličnog snalaženja u svijetu izgubljenih puteva, naglašavajući svojom pojavom, zajedno s ostalim ženskim licima, nosivost ženske snage u ovoj komediji, ali i u svakodnevnom životu, na tragu razdoblja slatkog života u koji je radnja komedije ambijentirana. Anđela Ramljak u prvome je redu pokazala kako je odlična glumica, vješto nijansirajući osjećaje i crte karaktera svoje Grube.

Zlatikum Milivoja Beadera realistično je i karikaturalno u isti mah ocrtao dijete-starca koji ima luksuz novca i vremena u kojemu može uzgajati utopijske misli o općem dobru. Njegova sestra Dobre, igra je Barbara Nola, glumački je na tragu prijetvorne gospođe koja pokušava manipulirati bratovom infantilnošću, no treba još poraditi na zatvorenim vokalima i finesama scenskoga govora, kao i na općem tonu karikaturalnosti svoje uloge.

Sve u svemu, radi se o predstavi koja je unatoč navedenim redateljskim nedorečenostima i prazninama donijela jedno novo, poglavito glumački novo čitanje Držića i osvježila baštinski repertoar Igara, što posljednjih desetljeća zaista nije bio čest slučaj.